
Sabur selamet
Znaš kako, još je to sve sveže …
I bol i tuga i nedostajanje …
Ne znam da li je teže kad se nečijem odlasku nadaš ili kad dođe iznenada, oba sam doživeo, ali ne mogu da budem pametan.
Isto me boli, možda ne na isti način, i istim intezitetom, i u istoj situaciji, ali kad god me zaboli jedna bol, pojavi se i ona druga, da joj društvo pravi, da me dokusuri.
Brat je bio dugo bolestan, znate već, nije mu tada bilo lijeka. Gledali smo ga i mi sa njim bolovali, i mi sa njim prizdravljali, tražili uvijek nove metode i terapije, i one dozvoljene i one naše narodske.
Sve smo probali, tako nam se bar tada činelo,
sve za šta bi od nekog čuli da produžimo još koji dan zajedničkog bitisanja. I dan danas uhvatim sebe u razmišljanju da li sam trebao možda lično otići u Albaniju po taj Gas, što ga prosuše bezdušni graničari … Možda bi i to pomoglo, da se produži koji dan, dok doktori ne otkriju neki novi lijek…
Danas sam svestan da je sve to Allahovo davanje i određenje, i da se život nr može produžiti ni za tren od onog propisanog i zapisanog .
Danas su mi mnoge stvari jasnije, ali ipak to je ta ljudska slabost, koja te natera i da zaplačeš i da sam sebe kriviš, i da sebi zamjeraš za svaki propušteni tren.
A onda mi javiše za sestrinog sina…
Proguta ga Jadransko more sa njegovih nevinih 12 godina, naš miljenik i pobjednik u svemu.
Dugo nisam mogao da poverujem …
Čak i onda kad sam ga spustio u mezar…
Sestru ni dan danas ne mogu da pogledam u oči,
zagrlim je, stegnem u naručje i šutimo …
Iako sam bio daleko, kriv sam, duga je to priča …
Vidim sestro da si ti izgubila Baba svoga,
ne poznajem lično ni tebe, ni njega, molim Allaha dragog da mu podari Džennet Inšallah a porodici sabura da je glava zdravo.
Ne poznajem te, ali želim, osećam potrebu da ti ublažim bol.
Šta god da ti kažem zvučaće kao neka fraza,
kroz sve to mora Insan sam da prođe, mora sam da doživi te faze gubitka.
Nije važno koliko je Insan bio vezan sa voljenom osobom, kao što ti rekoh nema veze je preseljenje došlo iznenada ili ne, jednostavno to je skoro pa isto: bol i tuga, jecaj i plač, drhat i suza, izgubljeni pogled, šutnja …
Samo da ti kažem, to je tek početak, prvi gubitak najviše boli, s vremenom ćeš se navići, postati starija i naučiti da je to sve od Allaha, unaprijed zapisano .
Naučit ćeš da uvijek ima veći i jači gubitak, koji možda preživljavaju neki drugi Insani, koji možda sutra bude i tvoj, ne do Allah dragi nikome, gubitak svog evlada.
Zar ima jače boli od te ? Ima !
Imaju majke koje to prežive više puta …
Imaju i očevi koji to prežive više puta …
Sve ima teže, i sve ima jače, i sve ima gore …
Zato, ne plači, ne tuguj, znam da je to lako reći, već dovi za onog kog si izgubila, učini neko dobro djelo u njegovo ime, uradi sve da bi se on sa tobom ponosio, da je još kraj tebe.
Svi smo mi Allahovi i svi ćemo se njemu vratiti,
po redu, ali po njegovom redu, ne ovom našem,
egoističnom, ljudskom.
Sabur selamet sestro.
Iz pera jednog našeg člana